Crni luk – začin, povrće, lijek

Naša kulinarska tradicija ubraja luk među začinske biljke, začinsko povrće, a ipak bi se mogao uvrstiti ravnopravno sa svim ostalim povrćem jer bi svaki drugi pristup ovom izvrsnom povrću bio nepravedan.

Luk je hrana, začin i lijek. Pa i tada kad ga upotrebljavamo kao začin, s ozbirom na njegove sastojke, mi se zapravo hranimo, a ljekovita svojstva luka, u svom širokom rasponu, ostaju činjenica, bez obzira na formalan pristup i podijelu. Stari Egipćani uzgajali su luk još prije 4000 godina. Autori se ni do danas nisu složili o njegovom porijeklu – potiče li iz Azije, Indije ili Afganistana. U jednom se ipak slažu: u Europu je stigao preko Italije, a naši preci na ovim prostorima uzgajali su ga i koristili u velikim količinama. Luk se za jelo koristi preko cijele godine – od lijepe bijele stabljike u proljece (mladi luk), pa preko razvijene a nedozrele glavice (lukovice) preko ljeta, do zrele suhe lukovice spremljene za zimu. Mnoge domaćice pogrešno postupaju kad mladom luku odbacuju nadzemni dio (lišće, perje), jer je ono gotovo jednako vrijedno kao i podzemni dio stabljike, a dragocjen je izvor fitoncida, a antibiotici u njemu sprječavaju razvoj mnogih nepoželjnih mikroorganizama…

Velika je razlika u energetskoj vrijednosti između mladog luka i dozrelih sušenih glavica, a kreće se između 188 kJ (45 kcal) do 1415 kJ (388 kcal) za 100 grama luka. Od hranljivih sastojaka luk sadrži najviše ugljenih hidrata, ali razumije se, i tu ima bitnih razlika između mladog luka i dozrelih glavica. Bjelančevina i masti ima relativno malo.
Međutim, u luku je najvrjedniji, kako u prehrambenom tako i u ljekovitom smislu, sadržaj mineralnih sastojaka i vitamina. Od mineralnih soli najviše ima kalijuma i sumpora te mnogo oligo i mikroelemenata, a od vitamina karotin (provitamin A), vitamine B1, B2, E, H, K, P i vitamin C. Od ljekovitih sastojaka najvažniji su glikozidi, eterično ulje koje mu daje karakterističan miris i ukus, rodanovodonična kiselina, te jedan biljni hormon slican inzulinu. Osamdeset do 100 grama svježeg sirovog luka zadovoljava dnevnu potrebu ljudskog organizma za vitaminom C.

Luk je za organizam najkorisniji ako se uzima sirov, ali kako kuhanjem i dinstanjem ne gubi znatnije osnovna svojstva kao drugo povrće, osim djelimično eterično ulje (koje kuhanjem isparava) i vitamin C (koji se kuhanjem rastvara), bolje ga je uzimati kuhanog budući da sirov djeluje nadražajno. Jedino ga ne smijemo previše pržiti. Preporučljivo je da u ulje ili maslac dolijemo odmah malo vode, da luk ne potamni, jer je tada teže probavljiv.

Crni (crveni) luk je mnogo blaži od bijelog, ali je mnogo djelotvorniji od praziluka, kozjaka i vlasca, koji imaju gotovo jednaka svojstva kao i luk.

Savremeni autori navode čak petnaest ljekovitih svojstava luka i dva puta više oboljenja u kojima se luk može primjeniti kao lijek. Na prvom mjestu valja istaći njegovo diuretično djelovanje, posebno ako se uzima sirov ili se pije sok od luka. Sprječava razvoj mikroba, reguliše šećer u krvi, olakšava iskašljavanje, djeluje kao laksativ. Luk potiče lučenje želudačnog soka, što pogoduje boljem varenju, svjež je siguran lijek protiv crijevnih parazita, a usitnjen pomiješan s medom (u razmjeri 1:1) služi za liječenje upornog kašlja i kao preventiva od zakrečenja krvnih sudova.

komentara

R E K L A M A

Prirodni Doktor
Copy Protected by Chetans WP-Copyprotect.