Od svih živih stvorenja koje smo obožavali i kojima smo se klanjali, lipa je ne samo najljepša i najdugoviječnija, nego i jedina koja nam nikada nije nanjela nikakvo zlo.
Na svim slovenskim jezicima se ovo lijepo drvo jednako naziva – lipa. Čvrsta ukorijenjenost u govoru nedvosmisleno nam ukazuje ne samo da je od najdavnijih vremena lipa bila poznata svim Slovenima, već i da je uživala posebno poštovanje i da joj je pridavana naročita važnost u svim zajednicama slovenskog porjekla.
Stari Sloveni su bili vješti pčelari, a lipa je u njihovo vrijeme i u njihovoj postojbini bila najmedonosnije drvo i najvažnija pčelinja paša. Bagrem, današnje najbitnije drvo za pčelarenje, u Evropu je iz Kanade donjeo francuski inženjer Roben tek 1756. godine.
Budući da je starim Slovenima med služio kao vrhunska i najznačajnija poslastica i da su od njega pravili medovinu, veoma ukusno i veoma jako, pa zato i veoma omamljujuće piće, naši daleki preci nisu mogli da ostanu ravnodušni prema pravom izvoru tolike slasti, radosti i uživanja, te su joj i zbog toga pridavali božanska svojstva i moć. Izvjesno je da je lipa ranije uživala daleko veće poštovanje nego što je to, u skorijoj proslosti, bio slučaj sa šljivom.
Prirodni hram
Naročito poštovanje uživali su lipovi gajevi i veoma stara, ogromna stabla, koja već svojom veličinom ulivaju strahopoštovanje i bogobojažljivost. Lipa može da doživi duboku starost od nekoliko stotina godina. Njen kult je svakako bio vezan za neko značajno staroslovensko božanstvo, ili za više njih.
Sveti lipovi gajevi predstavljali su ono što danas predstavlja građevina vjerskog hrama.
U samom gaju obavljani su vjerski obredi posvećeni vrhovnim ili lokalnim božanstvima, ali i samom kultnom stablu, koje je bilo zaštićeno najstrožim zabranama: nije se smjelo sjeći, oštetiti ili skrnaviti, niti se pod njim smjelo odmarati ili spavati. Vrlo je verovatno da se ispod starih lipa u dalekoj prošlosti obavljao svečani obred vjenčanja mladenaca.
O velikom religijskom značaju lipe govori i činjenica da je iz nje vađena “živa vatra” za obnavljanje plamena na kućnom ognjištu, za obredno pročišćenje ljudi i stoke i kao magijski lijek od mnogih bolesti.
Zaštićeno drvo
U našim krajevima danas nema mnogo lipovih stabala. Međutim, veliki broj toponima nastao po njoj, mnogo veći no po ijednom drugom drvetu, kazuje da ih je ranije moralo biti mnogo više i da je i poštovanje prema njoj bilo veliko. Lipar, Lipnik, Lipljan, Lipovik, Lipovica, Lipik, tako se i dan-danas nazivaju mjesta gdje nadaleko nema više nijedne lipe.
Danas se ne poštuje nijedno drvo…
Kult lipe je u opadanju od davnih vremena. Pretpostavlja se da je slabljenje ovog kulta počelo još u vrijeme seobe Slovena, kada su u svome zavičaju ostavili nepregledne lipove šume, i kada je počeo da se smanjuje uticaj izvornog mnogoboštva.
Poštovanje prema lipi, još uvijek je snažno, nastavlja se i po primanju hrišćanstva. Pravljeni su krstići, posebno od lipovog drveta, i ušivani u odjeću, za zaštitu od uroka i bolesti, (dakle, izvorno mnogobožačko shvatanje), kao što su i naši mnogobožački preci u odjeću ušivali drvene idole.
Danas u našem narodu lipa, kao, uostalom i nijedno drugo drvo, osim još ponekog preostalog starog zapisa, ne uživa nikakvo posebno poštovanje, niti je zaštićena ma i najlabavijim moralnim kodeksima. Naše nekadašnje božanstvo sada je samo kvalitetna sirovina za drvnu industriju i, još uvjek, tamo gdje je dovoljno ima, bogata pčelinja paša.
Na kraju ovog kratkog druženja sa našim nekadašnjim vrhunskim idolom, moramo, ipak, da istaknemo: od svih živih stvorenja koje smo obožavali i kojima smo se klanjali, lipa je ne samo najljepša i najdugovječnija, nego i jedina koja nam nikada nije nanjela nikakvo zlo, koja sama nikada nije tražila nikakve žrtve od nas, i koja je, jedino ona, zauvijek vrijedna i dostojna naše ljubavi i poštovanja.
