Oko je osjetni organ vida. Vid je najdragocjeniji ljudski osjet koji više od svih drugih omogućava čovjeku da upozna da doživi vanjski svijet i da se u njemu snalazi.
Vidom čovjek prima oko 80% svih utisaka o svijetu koji ga okružuje. Zbog toga o dobrom vidu u velikoj mjeri ovisi duševni i tjelesni razvitak čovjeka, njegov odnos medu ljudima, njegova sreća i zadovoljstvo.
Gubitak nijednoga organa čovjek ne podnosi tako teško kao gubitak oka. Koliko je čovjeku značajan vid, odnosno koliko su mu važne oči, najbolje se vidi u narodnim uzrečicama, zakletvama i kletvama: “Oči moje, “Tako mi očiju”, “Oslijepio, da bog da”. Tako važan organ priroda je dobro zaštitila. Oči su smještene u koštanim udubinama, očnim dupljama. Od vanjskih štetnih utjecaja čuvaju ih vjeđe, obrve i trepavice. Suzne žlijezde, lojne žlijezde, brojni mišići, krvne žile, potpomažu i održavaju vidnu sposobnost oka.
Glavni je dio oka očna jabučica koja ima oblik kugle i šuplja je.Očna jabučica sastoji se od 3 ovojnice. Prva ovojnica je bjeloočnica (sklera), koja u svom prednjem dijelu ima u sredini okrugao prozračan otvor, rožnicu (kornea). Cijeli vidljivi dio bjeloočnice pokriva tanka prozirna opna, sluznica, koja ide od ruba rožnice i prelazi na unutarnju stranugornje i donje vjedje. Ta zaštitna sluznica naziva se spojnica, vežnjača (konjuktiva).
Srednja očna ovojnica naziva se žilnica (horioidea) i sastoji se od velikoga broja krvnih žila, zbog čega je i dobila naziv. U prednjem dijelu oka srednja ovojnica tvori šarenicu (iris), koja u sredini ima jedan otvor što se može suziti i proširiti i naziva se zjenica (pupila).
Unutarnja očna ovojnica naziva se mrežnica (retina) i najvažniji je dio oka. Naziv mrežnica dolazi od “mreže živčevlja”. Mrežnica je vrlo komplicirane građe i jedini je dio oka koji je osjetljiv na svjetlo i omogućuje nam da gledamo.
Između šarenice i rožnice nalazi se prazan prostor koji se naziva prednja očna sobica i koja je ispunjena očnom vodicom. Stražnju stranu sobice osim šarenice čini i jedan dio leće. Rub šarenice koji tvori zjenicu klizi po leći kada se zjenica širi ili sužava.
Prostor iza leće ispunjen je prozračnom, polutekućom staklastom tekućinom, koja podsjeća na žele ili hladetinu. Naziva se staklovina i očnu jabučicu drži okruglom kako bi zrake svjetla mogle bez smetnji doći do mrežnice.
1. Rožnica
2. Prednja očna sobica
3. Leća
4. Šarenica
5. Staklovina
6. Mrežnica
7. Žilnica
8. Bjeloočnica
9. Vidni živac
Rad oka često se uspoređuje s radom fotografskoga aparata. Kod fotografskoga aparata zrake svjetla ulaze u aparat kroz otvor koji čini zaslon, “blenda”. Preko leće zrake se sakupe, koncentriraju u jedno žarište (fokus) na filmu.
Količinu svjetla koja ulazi u oko određuje zjenica. Zjenica se poput zaslona sužava i širi ovisno o jačini svjetla. Zjenica se u mraku proširuje, dok se u blizini jakoga izvora svjetla sužava. Sakupljanje svjetlosnih zraka započinje već na rožnici oka, koja je tako zakrivljena da može lomiti i sakupljati svjetlosne zrake na mrežnici.
Lom svjetlosnih zraka na rožnici oka uvijek je jednak i ne može se mijenjati s obzirom na gledanje u daljinu i blizinu. Da bi se nadoknadio taj manjak lomne sposobnosti rožnice, postoji leća. S pomoću mišića leća može mijenjati svoj oblik, može se ispupčiti ili istanjiti, i tako pojačati ili smanjiti svoje lomne sposobnosti, leća služi za preciznije lomljenje, za “fino podešavanje” gledanja, te omogućuje jasan vid u daljinu ili najbliži predmet.
Bez obzira kako se brzo skreće pogled, leća se uvijek, u najkraćem vremenu, prilagodi tako da sve zrake svjetla sakupi u jedno žarište na mrežnici. Najjasnije se vidi slika predmeta kada se zrake svjetla sakupe (fokusiraju) na dio mrežnice koji se naziva žuta pjega. Žuta pjega je mjesto najjasnijega vida. Za stvaranje slike koja se gleda najvažnija je mrežnica oka. Međutim, čovjek zapravo ne gleda okom, nego mozgom.
Mrežnica ima u sebi posebne stanice, tzv. štapiće i čunjiće, koji su osjetljivi na svjetlost i boje. Te stanice sadržavaju kemijske tvari koje se razgrađuju kada su izložene djelovanju svjetla. Nastale kemijske reakcije dovode do stvaranja biološke struje. Električni impulsi prenose se preko vidnoga živca u mozak, i to u njegov zatiljni dio koji je odgovoran za funkciju vida.
Tek u tom djelu mozga stvara sliku predmeta: odatle se živcima prenosi u prednji dio mozga, gdje se u potpunosti shvati značenje slike koje je viđena. Zbog toga se obično kaže da je oko samo “otvor, prozor, kroz koji mozak gleda”. Tek razumijevanjem tih činjenica čovjek može shvatiti da netko može “biti i slijep kraj zdravih očiju”, da može gledati, a ne može vidjeti, ne može shvatiti ono što je vidio.
Na očima postoje brojne smetnje koje ljudi opažaju na sebi i na drugoj osobi, zapažaju promjene veličine zjenice, suženje, škiljavost, crvenilo oka, gnojno oko. Čovjek sam osjeća bol u oku, svrbež, pečenje.
Postoje i smetnje vida: nejasan vid, oslabljen vid, mrlje u vidnom polju, sljepoća za boje, obojadisanost svih predmeta. Najveći broj svih smetnji posljedica su promjena na dijelovima oka. Promjene u mozgu mnogo su rjeđi uzrok vidnim smetnjama.
