MUCANJE: Smetnje govora

0
1137

zamuckivanjeGovorimo spontano i gotovo automacki. Čini nam se da je to jednostavno. Pa ipak, da bismo izgovorili i jednu jedinu riječ potrebna je suradnja više organa i više različitih tjelesnih i duševnih sustava. Svaka pogreška očituje se nekom smetnjom.

a) Centralna mjesta. U velikom mozgu nalaze se centri koji primaju utiske koje prenose živci. Tu se pojedini glasovi prepoznaju kao riječ. Kada se u suradnji s drugim centrima odredi što će se reći, odavde dolaze naređenja za potrebne radnje. Prilikom povrede ili bolesti tih centara dolazi do tzv. afazije, tj. smetnje razumijevanja govora ili nesposobnosti da se govorom izrazimo. Na sve te moždane centre direktno utječu naši osjećaji. Kad smo uzbuđeni, teže govorimo, ako se ne koncentriramo ili ako su nam misli zbrkane, govorit ćemo nesuvislo ili nerazumljivo.

b) Veze (komunikacije). Postoje uzlazni i silazni (osjetni i motorni) živci te živci koji podražuju, inerviraju autonomne organe. Oni su prijenosioci signala podražaja ili naređenja. Može se dogoditi da su centralna mjesta posve u redu, a da ipak dođe do smetnji govora. Na vratu postoji živac (nervus recurrens) na koji se mora naročito paziti prilikom operacije žlijezde štitnjače. Ako ga se povrijedi, doći će do zastoja u radu glasnica i čovjek neće moći glasno govoriti.

c) Izvršni organi. U primjeru koji smo spomenuli došlo je do oštećenja zbog prekida živčane veze, iako se nama čini da je promuklost uzrokovana u grlu. Izvršni su organi za izvođenje govora usna šupljina, grkljan u kome se nalaze glasnice, dušnik i pluća. Ako nas boli zub teško možemo govoriti, još teže ako povrijedimo jezik ili usnice. Osobe s prirođenim manama, kao što je npr. zečja usna, tj. rascjep usne, ili čak nepca – ne mogu čisto govoriti. Oni tepaju, ne mogu izgovarati pojedina slova, govor je kao izbrisan i teško razumljiv.

Prilikom oštećenja glasnica pojavljuju se smetnje izgovora. Dvije žice, napete u grkljanu poput struna na violini, trepere kada ih zatrese zrak iz pluća. Muškarci imaju dublje glasove jer su im glasnice dulje, zato je i grkljan više izbočen (tzv. Adamova jabučica). Zbog upale smo promukli, a zbog zakazivanja živca ili mišića koji napinju glasnice, glasovi postaju nejasni. To možemo promatrati pomoću posebnoga aparata, laringoskopa.

Stvaranje glasa ovisi o brzini zraka ispuštenoga iz pluća. Upornim i dugotrajnim vježbanjem pjevači uspjevaju vrlo dobro ovladati disanjem i drugim organima, tako mogu glasom izvoditi prave vratolomije. Govor se mora naučiti. Novorođenče se oglašava samo plačem, poslije smijehom. Tek potkraj prve godine izgovori prvu riječ. Djevojčice obično progovore prije dječaka.

Uporedo sa shvaćanjem naziva i pojmova ide i razvoj govora. Mala djeca uveseljavaju okolinu time što pojednostavljuju teže riječi i izmišljaju svoje nazive. Roditelji ih stalno uče govoriti, a to se nastavlja kroz čitavo školovanje. Stalno se pamte i izgovaraju nove riječi. Pri tom je važna suradnja organa za sluh i organa za govor. Ako je dijete od rođenja gluho, neće naučiti govoriti. Kod gluhonijemosti najčešće je riječ o gluhoći, a tek onda o sekundarnom oštećenju govora. Današnjim metodama liječenja i odgoja može se postići da i gluha djeca nauče govoriti.

U vrijeme puberteta glas se mijenja, naročito u dječaka. To je mutiranje. Događa se pod utjecajem žlijezda s unutrašnjim lučenjem (tzv. endokrinih žlijezda), koje svoje proizvode šalju direktno u krv. O njima ovisi tjelesni i duševni razvoj. Ova veza, naročito sa spolnim žlijezdama, odavno je poznata, pa su u staro vrijeme, naročito u srednjem vijeku, dječacima u ranoj dobi odstranjivali spolne žlijezde, testise, kako bi zadržali lijep glas. Ti kastrati ponekad su pjevanjem postizali slavu, ali ostali su nesretna bića jer je došlo do zastoja u rastu i poremećaja tjelesnih organa.

Mnoge osobine poznajemo po boji i jačini glasa, ritmu govora i načinu izgovaranja. Govor otkriva osobne i društvene osobine: po govoru i naglasku prepoznat ćemo iz kojeg je tko kraja, čak i kakve je naobrazbe i čime se bavi.

Mucanje je česta govorna mana. Čovjek ne može “čisto govoriti” zbog grčeva mišića koji izvode artikulaciju, tj. stvaranje glasa. Zbog nekog osjećaja, npr. strana, dolazi do poremećaja disanja i neželjenoga stezanja glasnih mišića. Postoje različiti oblici mucanja koje liječnici nazivaju posebnim imenima, npr disartrija, dislalija. Obično se ne mogu izgovoriti neka slova ili slogovi, u govoru se zastaje, a prethodni ili slijedeći slogovi se ponavljaju.

Nema djeteta ni odrasloga koji u životu nikada nije zamucao. Ali o mucanju govorimo kao o navici ili bolesti tek onda kada su smetnje tako izražene da ozbiljno ometaju rad i život. Mucanje je tri puta češće u muškaraca negu u žena, obično nastaje u dobi 3-5 godina, znatno rjeđe u pubertetu, gotovo nikad u odrasloj dobi.

O postanku mucanja ima više teorija. Dvije su osnovne. Jedni tvrde da je mucanje tjelesno oštećenje koje se nasljeđuje. Istraživanjima je dokazano, čak u 80 posto slučajeva, da su slične smetnje postojale u obitelji bolesnika. Drugi stavljaju težište na duševne okolnosti. Ako u blizini djeteta, dok se uči govoriti, postoji osoba koja muca, dijete će je oponašati i stvoriti naviku. Nema sumnje da je mucanje djece izraz neurotskoga simptoma. Dijete često počinje mucati poslije jakoga uzbuđenja, naročito straha. Važnu ulogu igra navika: što mucanje dulje traje, teže se liječi.

Školska djeca ponavljaju ili ispuštaju slogove prilikom čitanja (disleksija). Takva djeca rade slične greške i prilikom pisanja (disgrafija). Jednostavno će ispustiti manju riječ, neko slovo, slog. Roditeljima i nastavnicima poznato je koliko je truda potrebno da djeca to nadvladaju. Nije riječ ni o brzopletosti, ni o nemarnosti, nego o posebnoj živčanoj smetnji. Često je potrebna specijalistička pomoć.

Mucanje se može sprečavati i liječiti. Prvo je pravilo provođenje higijene govora, tj. nastojanje da djeca od početka dobro nauče riječi i da ne govore prebrzo. Valja biti strpljiv i djecu saslušati. Kad opaze da ih odrasli zapostavljaju, iz protesta će griješiti u govoru i činiti namjerne ispade.

Kod male djece mucanje brzo prolazi ako ih se na to ne podsjeća. Roditelji u prvo vrijeme opominju, poslije prijete, kažnjavaju, ili podmićuju nagradama. Pod tim utjecajima u djetetu se javlja stid, strah i otpor, pa se smetnje sve jače fiksiraju. Tada valja potražiti liječnika i stručnjake za govor. Danas postoji posebna grana medicine, fonijatrija, koja se bavi problemima govora, a postoje i stručnjaci, logopedi, koji primjenjuju posebne metode liječenja.

Jedan je od najstarijih načina suzbijanja mucanja uporno vježbanje. Mucavi provode vježbe ne samo govornih organa nego i čitavoga tijela. Jedan dio vježbi može provoditi i sam bolesnik, a neke se po posebnim metodama provode u specijaliziranim poliklinikama i zavodima.

Samo vježbanje često nije dovoljno. Budući da postoji i duševni uzrok, liječenje psihoterapijom je prijeko potrebno. Rijetko se kada ukorijenjena navika mucanja može otkloniti u kratkom vremenu, stoga je potrebna dugotrajna suradnja terapeuta, roditelja i bolesnika.

Oduzetost govora

Oduzetost govora nije nijemost. Sva tri tjelesna mjesta, odgovorna za stvaranje glasa, ostala su neoštećena. Zbog duševnih pormećaja bolesnik odjednom prestaje govoriti. To zovemo: mutizam. Događa se poslije vrlo jakoga uzbuđenja, prestravljenosti, panike. Kad čovjek opazi da ne može govoriti, uhvati ga još veći strah, koji prelazi i na osobe oko njega. Tada dolazi do histerične pojave.

Poremećaj može biti više ili manje ozbiljan. Poznato je da su neki ljudi šutjeli godinama, pa i doživotno. Događalo se da slučajno ili namjerno izazivanje sličnoga uzbuđenja može probiti duševne otpore, pa u ponovljenom doživljaju čovjek odjednom počne vikati i govoriti. Slično se može postići i psihoterapijskim postupcima, npr. hipnozom.

Ako osoba naglo zanijemi, potrebno je otkriti uzroke oštećenja, prema njima određuje se terapija.