Samo ono što osjetimo pruža nam sliku o svijetu koji nas okružuje. Čovjek bez sluha, vida, osjeta opipa i mirisa ništa ne bi mogao reći svojoj okolini. Naša osjetila nisu savršena, zbog toga i dolazi do mnogih grešaka.
Pas ima bolji njuh, orao i galeb bolji vid. Događa se da preko osjetila ne dobivamo stvarnu sliku o stanjima oko nas. Ako se tome pridruže još i osjećaji i druge duševne pojave, onda je jasno da svatko doživljava pojedinu situaciju na svoj način. Npr., na sudu svjedoci se često razilaze u opisivanju događaja, jedan je zapazio jednu, drugi drugu pojedinost. Iako istinu, on je ipak sklon da sve što doživi protumači na svoj način.
U našem narodu često se govori o priviđenju. Riječ je o događajima iz osobnog života, važnijim zbivanjima u društvu, ponekad o događajima koji se nisu odigrali. O iluzijama se govori ako postoji vanjski podražaj na naše osjetne organe, a mi ga krivo tumačimo.
U sumraku, u šumi, panj može izgledati kao čovjek, prolaznik će biti uvjeren da se s nekim mimoilazi, i pozdravit će ga. Pucketanje suhih parketa u susjednoj sobi tumači se kao da netko hoda. Priče o duhovima u kući počivaju na takvim vidnim ili slušnim doživljajima. Osjetila su primila poruke koje nisu dovoljno jasne. U višim područjima duševnoga života krivo ih tumačimo jer ih nismo sasvim jasno doživjeli, krivo procjenjujemo ono što su naše oči vidjele, što su uši čule, a ruke opipale.
Ako se uplašimo ili smo uzbuđeni, bit ćemo uvjereni da smo, npr., u šumi susreli čovjeka. “U strahu su velike oči”, glasi poslovica. U takvim stanjima skloni smo pretjerivanju. Postoje duševne bolesti kod kojih takve iluzije igraju značajnu ulogu. U delirijumu alkoholičar mrlju na zidu pretvara u muhu ili žohara, nabor na pokrivaču u zmiju, a zvukove koji dopiru s ulice čuje kao jato komaraca, ako ga dirnemo, mislit će da ga je netko napao.
Njegova osjetila primaju iste podražaje kao i osjetila zdrava čovjeka, ali ti podražaji toliko se pojačavaju i mijenjaju da ih krivo tumači. Razlika između zdravoga i bolesnoga upravo je u tome što će zdrava osoba prihvatiti stvarne razloge koji su doveli do nesporazuma, a bolesnik će, naprotiv, odricati pravilno tumačenje doživljaja.
Halucinacije su priviđenja koja nemaju nikakve veze s podražajima koje su uhvatili naši osjetni organi. Takve osobe nešto vide, čuju, osjete miris, okus ili dodir, a u stvarnosti se to uopće nije dogodilo. To su umišljaji.
Slično se događa i normalnim ljudima, ali samo u iznimnim okolnostima. Poznata je tzv. “fata morgana”: iscrpljeni i žedni putnici u pustinji odjednom vide palmu, potok, jezerce. Čini im se da će odmah doći do oaze, posljednjim snagama požure, a svega toga odjednom nestane. To se događa prilikom jake iscrpljenosti kad netko svim svojim psihičkim silama nastoji doživjeti ono što želi.
Halucinacije su najčešće bolesna pojava. Duševni bolesnici često doživljavaju osjete koji ih zbunjuju: čuju glasove, netko im govori iako su sami u sobi, ili vide nešto što drugi poriču, ili osjećaju da ih nešto dodiruje, iako ničega nema, osjete miris ili smrad koji ne postoji, normalno začinjena hrana djeluje bljutavo, ili ima čudan okus. Takve osobe ne možemo razuvjeriti.
Na osnovi tako iskrivljenih i nestvarnih doživljaja razvija se duševna bolest. Bolesnik vjeruje u ono što je osjetio kao u stvarnost i pokušava protumačiti što se dogodilo. Djelomično rasuđuje kao normalan čovjek. Učini li mu se da čuje glas svog susjeda koji mu prijeti, postaje uvjeren da mu susjed doista želi zlo, zato smišlja obranu. Najprije prestaje razgovarati s tim čovjekom, izbjegava ga i promatra njegovo ponašanje.
Ako su halucinacije uzele maha, on će svaku stvarnu riječ ili bilo kakvu gestu procjenjivati na osnovu govora koji je halucinirao. Može se dogoditi da “iz čistog mira”, riječima ili fizički napadne susjeda. Tko ne poznaje misli takvoga bolesnika smatrat će da je ispad besmislen. Ali bolesnik je razvio posve drugu sliku stvarnosti i njegova je agresivnost zapravo obrana od umišljenoga napada drugih.
Priviđenja ove vrste mogu se javljati trajno ili povremeno. Poznato je da bolesnik u visokoj temperaturi doživljava iluzije i halucinacije. To je naročito burno u djece.
Vizije su priviđenja koja pojedinac doživljava toliko živo da se odjednom nađe u posebnom svijetu. Njemu se ukazuje prizor iz priče, iz vjerskih ili drugih sadržaja. Pod utjecajem želje i mašte vidi i čuje vile, razgovara sa svecima, ili ima osjećaj da prisustvuje nekom događaju. Nikakvu kritiku ne priznaje.
Vizije se mogu odnositi na prošle ili buduće događaje, a govorimo o njima i onda kada netko maštovito i živo predviđa izvršenje pothvata ili zadatka. Poznato je da su poneki od tih zanesenih ljudi doista imali dar odličnoga zapažanja, a to je bila i osobina mnogih učenjaka i pronalazača.
Svaki narod imao je svoje vizionare i proroke. Njihove se greške zaboravljaju, a točna proročanstva pamte. Danas još uvijek ne možemo objasniti sve takve pojave, njima se bavi posebna nauka parapsihologija.