Između 25 i 54% ljudi voli pucketati prstima, češće muškarci nego žene. Neki ih vuku, drugi izvijaju prema unutra, a treći prema vani.
Kako nastaje zvuk pucanja?
Do pucketanja u zglobovima prstiju dolazi zbog razdvajanja zglobova i stvaranja mjehurića u tečnosti koja ih “podmazuje”. Mjehurići nastaju zahvaljujući ugljen-dioksidu, koji pokušava da ispuni praznine između zglobova koje su nastale rastezanjem prstiju. Ovi mjehurići se stapaju u veće koji konačno pucaju kada dodatna tečnost nadođe kako bi popunila praznine nastale rastezanjem.
Kada zglobovi jednom puknu ne mogu pucati narednih petnaestak minuta. Za to vrijeme zglob se postepeno vraća u normalnu veličinu.
Da li je pucanje štetno?
Ako ovaj proces analiziramo iz čisto tehničke perspektive, nameće se zaključak da bi često pucanje moralo biti štetno jer postoji mogućnost da se u procesu ošteti hrskavica kojom je obložen zglob. Međutim, medicinskih dokaza za takve zaključke nema.
Zapravo je na tu temu do danas provedeno vrlo malo istraživanja. Za jedno od najpoznatijih 2009. godine je dodjeljena nagrada Ig Nobel Prize. Naime, kalifornijski ljekar Donald Unger 60 godina je pucao prste svoje lijeve ruke najmanje dva puta dnevno, dok je prste desne ruke ostavio na miru. Zaključio je da nema nikakve razlike između dvije ruke te da ni na jednoj nije dobio artritis.
Jedna opsežnija studija sprovedena u Dertroitu 1990. godine, na uzorku od oko 300 ljudi starijih od 45 godina. Prema njima 84% pucača prstiju imalo je otekline na rukama, a i stisak ruke im je bio slabiji.
Stručnjaci ističu da u ovakvim studijama prije svega treba uzeti u obzir jedan problem. Naime, moguće je da ljudi koji su skloni pucanju prstima osjećaju određene bolove koji su rani simptomi bolesti koja bi se kasnije mogla razviti. Osim toga vjerovatno postoji neka razlika između onih koji to rade nekoliko puta dnevno i onih koji pucaju mnogo češće.
Međutim, jedna od najnovijih studija, objavljena prošle godine, pokazala je da čak i učestalo pucanje prstiju ne utiče na stvaranje osteoartritisa. Povlačenjem prstiju rastežemo malu većicu zaštitne tečnosti koja se nalazi u zglobovima, što oslobađa pritisak.
Posljedica, a ne uzrok
Kako se pojavila ideja o povezanosti pucanja prstiju i osteoartritisa. Istina je da zglobovi ljudi koji imaju osteoartritis češće pucaju jer imaju oštećenu hrskavicu. Međutim, iz svih dosadašnjih istraživanja prije se može zaključiti da je pucanje posledica, a ne uzrok oštećenja. Faktori rizika koji su potvrđeni u slučaju artritisa su starost, nasljedni faktor bolesti, povrede ruku ili težak rad rukama.
