O duševnoj zaostalosti govorimo ako dijete ili odrastao čovjek ne mogu inteligentno rasuđivati. Pamćenje i rasuđivanje nisu slični postupci, jer i najprimitivnija životinjska bića mogu pamtiti, ali ne mogu inteligentno rasuđivati.
Inteligencija nije sposobnost koja je u direktnoj vezi s pamćenjem i znanjem. To znači da ima neškolovanih ljudi koji su izrazito inteligentni, i osoba sa svjedodžbama a s nižom razinom inteligencije.
Inteligenciju ustanovljavamo ispitivanjem. Liječnici i psiholozi govore o kvocijentu inteligencije. U normalnih, prosječnih osoba kvocijent je izražen u brojci jedan. To znači da je životna dob osobe u skladu s njezinom inteligencijom. Osoba čija je sposobnost inteligencije manje ili više ispod jedan, lakše je ili teže duševno zaostala. Vrijednost preko jedan pokazuje natprosječnu inteligenciju.
Osoba koja nema razvijenu inteligenciju može, npr., prepoznati pojedina slova, jer može pamtiti, ali ih ne može povezati u smislu riječ ili rečenicu. Na istovjetan će način takva osoba u raznim životnim situacijama koristiti svoje pamćenje, ali iz njega neće izvući zaključke za svoje djelovanje. Budući da postoji različit stupanj zaostalosti, neki neće moći ni čitati ni shvaćati naše preporuke, drugi će se djelomično koristiti svojim razumom, ali se neće moći ponašati kao što želimo. Njihova nesposobnost doći će do izražaja i kod kuće i u školi.
U narodu postoji razlika između pojma lud i ponorel i pojma bedast ili benast. Onaj koji je lud, duševno je bolestan, iako ima sve duševne sposobnosti, a bedast je onaj koji nema sposobnosti pamćenja i rasuđivanja. Tako se, npr., zovu kurtaki oni koji su zaostali rastom, a duševno su posve normalni, a benasti su oni koji su ili maleni ili normalno razvijeni, a nesposobni da se služe duševnim sposobnostima.
Duševno zaostala djeca ne mogu pohađati redovitu školu jer je za njih propisani nastavni program suviše težak. Nije riječ o zločestoći ili lijenosti, kako često misle roditelji. Takva djeca jednostavno ne mogu smjestiti u mozak sve ono što se od njih zahtijeva. Zato je za njih predviđeno posebno školovanje u tzv. specijalnim školama. Danas je taj sistem školovanja kod nas vrlo razvijen. Smanjen je opseg gradiva, a nastavnici su defektolozi. Djeca u 8 godina nauče otprilike gradivo koje je predviđeno za 6 godina redovitoga školovanja. Poslije te škole mogu se osposobljavati za različita zvanja.
Za djecu koja imaju još veće smetnje pamćenja i inteligencije postoje drugi oblici izobrazbe. U zavodima mogu steći bar osnovne životne navike i osposobiti se za neke poslove. Čak i najteža duševno zaostala djeca i odrasli mogu u odgovarajućim uvjetima postati korisni i zadovoljni članovi društva.
Duševno zaostalih osoba ima vrlo mnogo. Prema svjetskim statistikama, 3 posto djece pokazuje znakove duševne zaostalosti.
Pomoć duševno zaostalima ne pružaju samo škole nego i različite druge organizacije. Prije svega centri za socijalan rad, koji djeluju pri svakoj općini, i društva za pomoć mentalno retardiranima (MRO), koja svojom nacionalnom i internacionalnom organizacijom pružaju neposrednu pomoć roditeljima, školama, domovima, zaštitnim radionicama i drugim organizacijama.
Zaštitne radionice posebne su radne organizacije koje zapošljavaju invalide i omogućavaju osobama koje ne mogu postići radni učinak zdrave osobe da posebnim metodama nauče obavljati određeni zanat ili određene radnje. Takvih radionica ima sve više i one postaju centri za podučavanje i rad osoba s tjelesnim i duševnim manama.