. Najčešći je uzrok dalekovidnosti...){kind=link}
Kada netko vidi jasnije, oštrije i lakše na udaljenost nego što vidi bliske predmete, govori se o dalekovidnosti (hipermetropiji).
Najčešći je uzrok dalekovidnosti prekratka očna jabučica, pa se zrake svjetla što ih lomi leća ne skupljaju u jednoj točki na mrežnici oka, nego iza mrežnice; rjeđi je uzrok suviše tanka ili nedovoljno ispupčena leća koja nema dovoljnu lomnu jakost.
Dalekovidnih osoba ima mnogo više nego kratkovidnih. Moglo bi se reći da je dalekovidnost prirođeno stanje čovjeka. Dijete se rada dalekovidno. Oko pete godine starosti više od 90 posto djece je dalekovidno. Tek u pubertetu broj dalekovidnih se smanjuje, da bi se opet u starijim godinama znatno povećao.
Prilikom gledanja bližih predmeta, npr. čitanja, oko mladih ljudi prilagodi se tako da se mišići leće jače stegnu, što uzrokuje ispupčenje, odebljanje leće, koja time povećava sposobnost loma svjetlosnih zraka. Ta sposobnost prilagođavanja (akomodacije) najveća je oko 13. godine života: nakon toga postepeno opada, u jednih brže, u drugih sporije.
Zbog dugotrajnoga čitanja ili rada, se neprekidno gledaju bliski predmeti, umore se mišići koji ispupčuju leću. Posljedica su umora glavobolje, osjećaj pečenja u oku, javlja se mučnina i titranje pred očima te nejasan vid i na blizinu i na daljinu. Smetnje zahtijevaju pregled kod očnoga liječnika. S dalekovidnošću oka u neke se djece razvija škiljavost, što zahtijeva rano liječenje.
Iako se u nekih osoba izraziti znakovi dalekovidnosti mogu zapaziti već potkraj puberteta, ipak je dalekovidnost karakteristična za stariju ljudsku dob. Najčešće se javlja poslije 40. godine života. Godinama rada mišići leće toliko su se umorili te više nemaju dovoljno snage da jako ispupčuju leću. I sama je leća s vremenom izgubila elastičnost.
Stoga starije osobe ne mogu prilagoditi leću ni na udaljene ni na bliže predmete. Takvo se stanje naziva staračka delekovidnost (prezbiopija). Staračka dalekovidnost postepeno napreduje, da bi u dubokoj starosti oko izgubilo svaku sposobnost prilagođavanja (adaptacije).
Takvo stanje može se popraviti jedino stavljanjem naočala. U zabludi su oni koji smatraju da će proces razvoja staračke dalekovidnosti biti usporen ako što duže gledaju bez naočala; naprotiv, starenje oka samo će se ubrzati. Stakla, a to su zapravo leće, koje upotrebljavaju dalekovidne osobe, takva su da pojačavaju lom svjetlosnih zraka (konveksne leće). Poslije su potrebne dvije vrste naočala: slabije za gledanje na daljinu i jače za gledanje na blizinu, za čitanje i pisanje; obje leće mogu se izbrusiti na istim naočalima.
Mnogi će ublažiti smetnje staračke dalekovidnosti ako poslije 40. godine života redovito odlaze na pregled očiju, barem jednom u dvije godine.