Prije više od stotinu godina engleski liječnik Parkinson točno je opisao tok bolesti od koje je sam bolovao. Tako se bolesti prozvala njegovim imenom, iako je i prije bilo sličnih bolesnika.
Kod Parkinsonove bolesti počinje se, prividno bez razloga, tresti jedna ruka ili noga, to se poslije proširuje na drugi ud s iste ili druge strane. Tresenje se postepeno pojačava, a bolesnik sve teže radi, hoda i jede. Ako se uzbudi, tremor se pojača, kada je smiren tremor je manji, u snu potpuno prestaje. Mnogi tvrde da je u tome bit bolesti. Na žalost, osim pojave tresenja, koja je svima vidljiva, javljaju se i drugi znakovi. Često je vrlo napadna ukrućenost mišića (liječnici to zovu rigiditet).
Mišići su tvrdi i stalno napeti, kao da ih bolesnik stišće svojom voljom, zato otežavaju kretnje, koje postaju nagle i mučne. Na nagli podražaj takvi se bolesnici počinju ubrzano kretati, a onda se teško zaustavljaju, pa mogu i pasti.
Parkinsonova bolest
Bolesnici se sve teže koncentriraju, njihova je sposobnost reagiranja usporena, sve teže misle, i toga su svjesni. To se odražava i na njihovu izgledu: bore na licu se opuštaju, lice dobiva izgled maske. Svi uzroci bolesti još nisu poznati. Znamo da se može javiti kao kasna posljedica preboljele upale mozga. Stariji ljudi sjećaju se teške gripe koja je harala poslije prvoga svjetskog rata i od koje su mnogi umrli. Zvali su je “Španjolka”.
Vrlo često bila je to upala moždanoga tkiva. Oni koji su preživjeli, nakon desetak godina počeli su pokazivati znakove Parkinsonove bolesti, a uzrok je bilo davno oštećenje mozga. Simptomi se mogu pojaviti zbog zakrečenja krvnih žila mozga i otrovanja. Opisane promjene nisu smrtonosne. S tom bolešću može se živjeti više desetaka godina. I liječnik Parkinson doživio je duboku starost.
Smrt nastupa najčešće zbog druge bolesti koja napada oslabjeli organizam. Danas postoje dobri lijekovi, a ponekad se izvrši i operacija na mozgu, jer se uspjelo odrediti mjesto koje je odgovorno za većinu bolesnih pojava. Iako ne postoji apsolutno sredstvo za izlječenje, ipak se kombiniranjem različitih lijekova bolest smiruje.
Za bolesnike i njihovu okolinu važno je da ne klonu duhom. Svi moraju biti svjesni da je liječenje dugotrajno i da je potrebna liječnička kontrola. Ako vježbaju, kreću se i nastoje što više raditi, izgledi za rehabilitaciju su bolji. Apatični i klonuli otežavaju i posve onemogućuju liječenje. Bolesnik mora imati povjerenje u liječenje, a njegova okolina treba da ga ohrabri i podstiče da ne zanemari ono čime se bavio.
