U botaničkom smislu patlidžan se ubraja u istu porodicu kao i paradajz (pomoćnice), ali se od njega u praktičnom, kulinarskom pogledu bitno razlikuje i u kuhinji sasvim drukčije upotrebljava. Porijeklom je iz Indije, odakle se širio najprije prema istoku, a tek potom prema zapadu. U Indiji se uzgajao kao kulturna biljka još prije 3000 godina. U Evropu je stigao tek u 13. ili 14. vijeku, a u naše krajeve u 16. Zanimljivo je da je do nas došao preko Sjeverne Amerike.
Biokemijski sastav plodova patlidžana u vrijeme jestivosti (tehnološke zrelosti) nije u prehrambenom smislu naročito atraktivan. Sadrži 6-13,5 posto suhe materije, 2,2-4,6 procenta šećera, 0,3-1,5 posto bjelančevina, 0,1-0,4 procenta biljnih ulja i 0,4-0,7 posto mineralnih soli.
Patlidžan nije bogat ni vitaminima. U 100 grama sirovog jestivog djela ima samo 1,5-10 mg% vitamina C, nešto vitamina grupe B, a karotina (provitamina A) samo u tragovima. Međutim, on je vrlo zanimljiva i plemenita biljka, pikantnog ukusa, vrlo cijenjena u kulinarstvu. Priprema se na sve moguće načine, jer je njegovo sočno i nježno meso podesno za svakovrsnu preradu. Posebno se cijeni pečen i samljeven s raznovrsnim dodacima kao pire. Poznati su pirei i namazi koji potiču sa Srednjeg istoka, a prave se miješanjem mesa pečenih patlidžana sa začinskim travama i aromatskim začinima kao što su bijeli luk, menta, bosiljak, limunov sok i maslinovo ulje, već prema ukusu. Na taj način priređene pikantne namaze ponegdje nazivaju “kavijarom za plitke džepove”. I doista, kad se patlidžan pripremi po oprobanim, prefinjenim receptima, teško ga je identifikovati kao povrće, jer više nalikuje mesnoj pašteti nego povrću.
Sok od patlidžana je gorak i oštar pa ga zbog toga prije upotrebe valja posebno pripremiti: oljuštiti mu koru, a mesni dio posoliti i istisnuti mu gorčinu. Kora mu je relativno debela, žilava pa se mora oljuštiti jer nije za jelo. Zadržava se jedino prilikom pečenja ili filovanja, kad je potrebno da se mekana sredina ili nadjev sačuvaju. Mesnati dio patlidžana sadrži dosta solanina, gorke glikol-alkaloidne supstance, a što su plodovi stariji, ima ga više. Zbog toga se patlidžan kad sazri ne jede jer je previše gorak.
Meso mu je sunderasto, pa pri prženju upija dosta masnoće, ali je interesantno da je, poslije izvjesnog vremena otpusti.
Da se ne bi reklo da ničem ne služi, navesti ćemo da se u surinamskoj narodnoj medicini korijen patlidžana koristi protiv unutrašnjih krvarenja i astme, a list protiv dizenterije.
