Gorušica je veoma omiljena u narodnoj medicini, u kojoj se i danas koristi često i u najrazličitijim oblicima. Crna gorušica je jednogodišnja biljka koja se uzgaja zbog svojih tamno smeđih do crnih sjemenki, koje se obično koriste kao začin.
Još su stari Grci i Rimljani za začinjavanje jela koristili pripravke slične našoj gorušici. U srednjem vijeku su se gorušicom liječile mišićne, živčane i reumatične tegobe.
Kao drogu koristimo zrele, osušene, crno-smeđe sjemenke različite veličine. Nemaju miris, a ako ih zdrobimo i pomiješamo s vodom, mirišu na hlapivo ulje gorušice. Isprva uljast okus brzo se mijenja u kiselkast, a potom i oštar, ljut okus.
Crna gorušica kao lijek
Gorušicu kultiviramo, ali je katkada pronalazimo i samoniklu. Teško je razlikujemo od drugih kultiviranih krstašica sa žutim cvjetovima.
Većina rodova porodice krstašica sadrži glukozinolate iz kojih nakon raspada glikozidne veze nastaju hlapiva ulja sa sumporom, vrlo izrazita mirisa. Bijela gorušica (Sinapis alba L.) ima ružičaste do crvenkaste sjemenke (sinapis albae semen). Veće su od sjemenaka crne gorušice, zaobljenije i imaju sličan, iako ne tako izrazito ljut okus. Sjemenke bijele gorušice sadrže sinalbin (2,5%) iz kojeg nastaje nehlapivo p-hidroksibenzilno gorušičino ulje.
Brojne druge rodove te porodice kao začine koristimo i u narodnoj medicini. Najpoznatiji su hren (Armoracia rusticana) s izrazito baktericidnim učinkom, potočarka (Nasturtium officinale), vrzina repica (Brassica napus), repa (Brassica rapa), rotkva (Raphanus sativus), riga (Eruca sativa) i brojne druge. I neke biljke koje s njom nisu u srodstvu sadrže hlapiva ulja sa sumporom. U tu skupinu pripada i dragoljub (Tropaeolum majus). U njegovoj domovini, u Peruu, starosjedioci ga uspješno koriste pri liječenju zagnojenih rana. Listove ili zelene plodove zbog ugodna mirisa i okusa koristimo kao dodatak zelenim salatama.
Sjemenke crne gorušice sadrže glikozid sinigrin (1,0-1,2%) iz kojeg dobivamo približno 0,7% alilnog hlapivog gorušičinog ulja. Crna i bijela gorušica sadrže puno masnoga ulja (30%), zbog kojeg se i uzgajaju, sluzi (18%) i bjelančevine.
Kod unutarnje primjene, gorušica okrepljuje rad želučanih i crijevnih žlijezda, naročito kod tegoba koje su posljedica nedovoljne prokrvljenosti sluznice. Pretjerane količine i preduga primjena dovode do nadraživanja i upala želuca i crijeva.
Kod izlučivanja preko bubrega, hlapivo ulje djeluje diuretički. Prevelike količine nadražuju bubrege. Izvana se upotrebljava kod mišićnog i zglobnog reumatizma, upale živaca i kongestije pluća. I kod jakog bronhitisa, infekcija s povišenom temperaturom i upale pluća oblozi donose olakšanje i potiču rad dišnih organa i krvnih sudova. Snažno nadraživanje kože u kratkom vremenu dovodi do crvenila i osjećaja pečenja, ali istodobno i brzo ublažava bol.
Kod unutarnje primjene uzimamo 10-15 sjemenki ili, na vršku noža, gorušičina brašna. Aktivne tvari potiču rad probavnih žlijezda, poboljšavaju probavu i apetit. Sjemenke upotrebljavamo za začinjanje kiselih krastavaca i izradu senfa.
Od gorušičina brašna spravljamo kašaste obloge (kataplazme). U početku brašno možemo pomiješati s mljevenim lanenim sjemenom ili ječmenim brašnom, kako bismo ublažili njezin učinak.
Svježe mljeveno brašno prelijemo toplom vodom (do 40C, inače uništavamo enzime), nanesemo na lanenu krpu i držimo na bolnim dijelovima, sve dok ne osjetimo pečenje. Potom ostatke dobro isperemo i jako crvenu, blago natečenu i osjetljivu kožu namažemo kremom ili puderom.
U platnenu vrećicu stavljamo 100 g mljevenih sjemenki neposredno prije primjene i prelijemo litrom hladne vode. Držimo pokriveno 10 minuta, a nakon toga tekućinu cijedimo i dodajemo kupelji u kadi ili je koristimo za djelomične kupelji kod hladnih nogu.
Oblozi od gorušice pospješuju cirkulaciju i ublažavaju tegobe uslijed išijasa i reume. Efikasni su kod migrene, nesanice ili kod žena u menopauzi. Oblozi od gorušice koriste se protiv bolova u vratu i leđima i veoma su efikasni.
