Gojaznost odrasla čovjeka usko je povezana s gojaznošću iz djetinjstva. U više od jedne trećine slučajeva gojaznost odraslih samo je nastavak pretilosti dječje dobi. Takvi slučajevi ujedno su i najteži oblici gojaznosti odraslih.
Nauka je otkrila činjenice koje ukazuju kako i na koji način nasljeđivanje i vanjski utjecaji okoline u djetinjstvu djeluju na gojaznost. Mast se kao “rezervno gorivo” nakuplja u posebnim masnim stanicama koje se zovu adipociti. Sklonost debljanju kao i tjelesna težina ne ovise samo o tome jesu li masne stanice više ili manje napunjene mašću nego i o ukupnom broju masnih stanica u tijelu. Broj masnih stanica čovjeka može se određivati kao što se može određivati i broj krvnih stanica, crvenih i bijelih krvnih zrnaca. Ukupan broj masnih stanica u tijelu čovjeka iznosi prosječno oko 300 milijardi.
O tome da li će broj masnih stanica biti veći ili manji odlučuju nasljedni činioci, ali još više način prehrane u prvim danima, mjesecima i godinama života. Pretjerana prehrana u mladosti smatra se glavnim podsticajem porasta broja masnih stanica, naročito prekomjerno hranjenje u prvim danima i prvim tjednima života. Što je dijete starije, utjecaj prehrane na broj masnih stanica sve je manji, tako da se oko 23. godine života broj masnih stanica ustaljuje i više se ne mijenja do kraja života. Znači da gojaznost dječje dobi stvara preduvjete za kasniju gojaznost, i to ne samo navikama u jelu nego i brojem masnih stanica.
Ako su u gojazne osobe sve masne stanice maksimalno napunjene mašću, tada ukupna količina masnoga tkiva iznosi oko 40 kilograma. To je ujedno i krajnja granica viška tjelesne težine koja se može postići nakon dvadeset i treće godine života. Višak kalorija u tijelu nema se gdje taložiti kao “rezervna mast”, pa se stolicom kao neprobavljivi dio hrane odstranjuje iz tijela. Kod težih slučajeva gojaznosti broj masnih stanica može iznositi i 500 milijardi, u najtežim slučajevima i više od bilijun masnih stanica, pa rezerva masnoga tkiva može iznositi više od 100 kilograma. Masne stanice nisu jednako raspoređene po tijelu. Zato se jedni debljaju više straga, a drugi više sprijeda. Netko se deblja više u licu, kod drugoga “sve ide u trbuh”. Na takav raspored utječu hormoni i lučevine nekih žlijezda.
Lakši stupanj gojaznosti djece nastaje onda kada njihova tjelesna težina ne prelazi 10 do 20 posto iznad normalne težine. O pravoj gojaznosti govori se kada tjelesna težina djeteta prelazi 20 posto iznad težine koja se smatra normalnom za tu dob, spol i određenu visinu tijela. Glavni su krivci zbog gojaznosti djece roditelji koji ih pretjerano hrane. Tome pogoduju predrasude, a naročito je rasprostranjeno mišljenje da je dijete to zdravije što je deblje.
Istina je suprotna: gojazno dijete prije oboli nego dijete s normalnom težinom, pa čak i od djeteta koje se smatra mršavije. Mnogi roditelji kljukaju svoju djecu smatrajući da time iskazuju pravu ljubav. Gojazna djeca postaju nespretna, nepokretna, ne mogu ravnopravno sudjelovati u dječjim igrama, postaju objekt izrugivanja i maltretiranja.
Zbog toga izbjegavaju društvo ostale djece, povlače se u sebe, imaju osjećaj manje vrijednosti, a zatim im ništa drugo ne preostaje nego da i dalje pretjerano jedu. Posljedica je: porast tjelesne težine. Sprečavanje pretjerane ishrane u prvim mjesecima života, sprečavanje gojaznosti u predškolskoj i školskoj dobi omogućuje djeci sretnije djetinjstvo, ujedno smanjuje gojaznost odraslih. Na taj način čuva se zdravlje i smanjuje smrtnost.
