Herbarium – Krumpir

0
2052

Herbarium - Krumpir

Herbarium - Krumpir

Nazivi biljke

Familija: Solanaceae
Narodni: Krumpir
Latinski: Solanum tuberosum
Ljekarski: nije u farmakopeji
Engleski: Potato
Njemački: Kartofel
Talijanski: Patata
Francuski: La pomme de tere

Nalazište:

Porijeklom je iz Amerike. Uzgaja se u vrtovima i na njivama.

Opis:

Nadzemna, oko 1,5 cm debela i 1 m visoka stabljika ima nepravilno peraste, porasto jajolike listove, s malim palistićima na dnu peteljke. Cvjetovi bijele do blijedo-ljubičaste boje tvore paštitac na dugim peteljkama. Bjelo-žućkasti gomolj omotan je sivo-smeđom korom, a veličina varira od veličine kokošjeg jajeta do veličine šake. Vise takvih gomolja visi na podzemnom korijenju.

Sadrži:

Oko 22% škroba, 25% pektina, jabučne, limunove, jantarne, vinske i mliječne kiseline, oko 0,4% šećera i dekstrina, oko 2% dušičnih spojeva u obliku aminokiselina, tirozina, histidina, leucina, asparagina, glutarnina, arginina, lizina, nešto acetilholina, zatim A, B, F i osobito mnogo C-vitamina, otrovni alkaloid solanin, koji se kuhanjem uništava, a jako je opasan u sirovom krumpiru koji je proklijao ili na svjetlu pozelenio, Osim toga sadrži oko 1% mineralne soli, osobito kalija, pa 1% celuloze, 0.15% masnog ulja 1 raznih encima.

Bere se:

Cvate u srpnju i kolovozu, a neke vrste već u svibnju. Gomolji, koje zapravo zovemo krumpir, beru se od kraja lipnja do listopada.

Pripremanje lijeka, primjena i djelovanje:

Uživanje krumpira sprečava skorbut. Kuhanjem ili pecenjem količina se C-vitamina u krumpiru smanjuje samo na polovicu, dok se u drugom povrću kuhanjem potpuno uništi.

Sok sirovog krumpira, kad se pije ujutro, natašte, razrijeđen s malo tople vode, odstranjuje suvišak kiseline u želucu, onemogućuje upalne procese njegove sluznice, a zbog sadržaja alkaloida, sličnog onome u velebilju (Atropa belladonna), ublažuje bolove od grčeva kod katara želuca (gastritis), samo sto je u krumpiru taj spoj znatno razrijeđen. On ne odstranjuje uzrok bolesti, ali u općem nastojanju na izliječenju pruža vremensku mogućnost da se zelucana sluzniea funkcionalno oporavi i zatim ozdravi.

Za vrijeme te »kure« treba izbjegavati hranu koja sadrži celulozu, a zalogaje dobro i dugo žvakati, da bi se sto bolje izmiješali sa slinom. Kažu da sok krumpira daje lijep, mladenački izgled, sto je posljedica prestanka grčeva i bolova kod kroničnih bolesnika. Tome još pridonosi djelovanje kalijevih soli i C-vitamina koji se nalaze u soku.

Neslana kasa ad kuhanog krumpira smanjuje šećer u mokraći i povećava izlučivanja, odstranjuje suvišak kiseline u želucu i tako štiti od upale i čireva (gastritis – ulcus). U tu svrhu treba krumpirovu kasu uživati dulje vrijeme. Maze se uzimati s mlijekom, vrhnjem, jogurtom i sličnim. Kod kroničnog zatvora treba ujutro, za zajutrak, uzeti pečeni krumpir s kavom, a za objed i večeru kuhani krumpir kao varivo ili kao kasu. Trećeg dana uslijedit ce obilna stolica, bez boli i grčeva.

Velika količina kalija u krumpiru pospješuje izlučivanje vode iz tijela, pa neslana kasa vidljivo pomaže preopterećenom srcu; nestaju otoci tijela, osobito donjih udova.

Uživanje krumpira bez soli, vrhnja, maslaca ili masti ne deblja, Gojaznost nastaje tek ako se krumpiru dodaju masnoće. Za debljanje se preporuča kasa (pire) od 150 grama kuhanog krumpira, kojoj se doda 40 g maslaca i 60 g vrhnja. Promrzla mjesta ozeblih udova (congelatio, perniones) treba obložiti toplom kašom od kuhana krumpira, a opekline (combustio) hladnom kasom od sirovog, naribanog krumpira: bol tada prestaje, a na opečenom se mjestu ne stvaraju mjehuri ni rane.

Kaša od sirovog naribanog krumpira, zbog bazičnog sadržaja, pomaže kao oblog protiv reume i akutnog artritisa (upale zglobova) nastalog ad vlage i prehlade; u slučaju upale pluća ili akutnog bronhitisa ta se kasa stavlja kao oblog oko prsiju. To pomaže i protiv bolova u donjem trbuhu, pojave divljeg mesa, uboja, nagnječenja i svih bolesti u kojima se odbacuje trulo tkivo.

Kad se nariban sirov krumpir prelije vrućom vodom, može služiti kao kupka za otečena mjesta oboljela ad reume i gihta. Ta se mjesta mogu i oblagati kašom ad naribanog sirovog krumpira, u koju se, da namaz bude bolji, stavi vrlo mala mlijeka, vrućeg za topli oblog onima koji bolje podnose toplo, a hladnog onima koji dobro reagiraju na hladnoću. Začudno djelovanje, kome se ne mogu dugo opirati ni najteže otekline, postiže se izmjeničnim stavljanjem triju vrsta obloga kroz duže vrijeme, ita: prvi dan oblog od sirove krumpirove kaše, drugi dan oblog od zgnječenog svježeg kelja, a treći dan oblog ad ilovače, razmućene u odvaru ad preslice (Equisetum arvense), kome se doda malo maslinova ulja.

Na ploske rezani krumpir, stavljen kao hladan oblog na čelo i sljepočnice, odstranjuje visoku temperaturu i glavobolju. A kad se ploskom sirova krumpira naribaju, ili izribanom kašom oblože, mjesta na kozi zahvaćena svrbežom i pečenjem, ubrzo se nevolje uklone. Krumpirovo brašno, zapravo krumpirov škrob (anylum solani), dobije se kad se kasa sirovog, izribanog krumpira dulje prelijeva hladnom vodom na nekom gušćem situ. Škrob, teži da voda, pada na dno, pa kad se istaloži, a voda nad talogom izbistri, voda se baci, a talog ostavi isušiti na hladnom.

Pošto se skrutne, samelje se u sitan prah s kojim se, kao sastavnim dijelom, izrađuju lijekovi u tabletama, mast za ispucale ruke ako se taj prah kuha s glicerinom. Kako se hranjivost krumpira temelji na škrobu, on se kao hrana preporuča teškim fizičkim radnicima, a oni koji rade umno neka ga jedu umjereno i obzirno, stavljajući u njega nekoliko zrnaca kumina ili anisa.

Najviše vitamina očuva se u krumpiru ako se kuha u kori, pa onda oljušti. Za hranu mora biti zreo, ne smije imati klice i biti zelen, jer je tada veoma otrovan. U doba klijanja i kad je kora zeleno obojena, jako se, naime, poveća količina solanina, koji se u takvu stanju kuhanjem ne uništi, pa nakon 1—2 sata, a gdjekad čak poslije 8—9 dana, dolazi do teških otrovanja. Oboljeli dobije jake grčeve, povraća žuč, sadržaj želuca se oboji, stolica zatvori, postaje apatičan i bezvoljan, prestaje osjećati bol i umire iscrpljen pri punoj svijesti.

Domaćice to, na žalost, ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Istina je da se krumpir kao hrana troši tako mnogo da ili u slučajevim otrovanja morali biti svakodnevni, ali zahvaljujući labilnosti solanina, koji se kuhanjem rastvara i gubi otrovnost, svedeni su na minimum.

Krumpir se, dakle, jede zreo. Spremi li se za zimu, može se jesti samo dok ne proklija. Na toplom klijanje počne ranije, pa se zato sprema na hladnom mjestu. Ako se jede kad je već počeo klijati, klice treba odstraniti, koru oguliti, a oka, odakle su klice izlazile, duboko izrezati i baciti, pa tek onda kuhati. Isto tako treba odrezati i baciti sve zelene dijelove, pa tek tada spremiti za jelo.

Da ne pozeleni, treba ga saditi što dublje u zemlju, kako ne bi bio izložen svjetlu. Zbog toga ga i za zimu treba spremati u hladnim i tamnim podrumima, ili u trapu. Da je potreban oprez, pokazuje i to što stoka ne jede zelenu stabljiku i lišće, kao ni klice krumpira i ostalih biljaka iz porodice solanacea, npr. paskvice (Solanum dulcamare), pomoćnice (Solanum nigmm), ljoskavca (Physalis alkekengi), rajčice (Solanum lylopersicum) itd..

Krumpir pečen s korom, u kojoj, uz ostalo, ima i vitamina B, jede se od njegova branja do siječnja, a kad počne klicanje, samo uz spomenute mjere opreza. Tada nema bojazni da će škoditi ni kad je sirov.