Mak je osušeno sjeme jednogodišnje biljke maka porijeklom iz Azije. Biljka naraste do metar i po, ima velike, duguljaste narovašene ili pilasto nazubljene listove. Cvjetovi su većinom bijeli, s ljubičastom mrljom pri dnu, ili purpurnoljubičasti, s tamnoljubičastom ili gotovo crnom mrljom.
Gledane golim okom, čini se da su plave ili sive sjemenke maka okrugle, no zapravo su bubrežastog oblika. U kilogramu maka ima oko dva miliona zrnaca. Sjemenke su gotovo bez mirisa, njihov se orahu sličan ukus razvija tek kuhanjem ili pečenjem. Sadrže oko 50 posto masnog ulja (Oleum papaveris) te proteinske supstance i organske baze, poput alkaloida papaverina. Mak su poznavali već neolitski stanovnici Švicarske. Grci su ga uzgajali kao uljaricu, ali su znali da osušeni sok makove čahure (opijum) ublažuje bol. Stare knjige o travama iscrpno se bave sokom maka kao sredstvom za ublažavanje bola, ali spominju i makovo sjeme kao dodatak hrani. U prvom redu kao začin hljebu, koji mu daje “sladak i ljubak ukus”…
U srednjoeuropskim zemljama mak se uzgaja, po pravilu, samo zbog sjemenki, dok se u jugoistočnim zemljama kulture maka iskorištavaju za dobijanje opijuma za medicinske svrhe. Mora se napomenuti da zrele sjemenke maka ne sadrže, praktično, nikakve narkotičke sastojke. Nemljevene makove sjemenke upotrebljavaju se za posipanje i garniranje malog peciva, na primjer, makovica, keksa, prutića i pereca. Mljeveni mak služi uglavnom kao nadjev za razne savijače, makovnjače, torte, sitne kolače i razna druga slatka jela. Iz makovog sjemenja presovanjem se dobija makovo ulje. Takvo, hladno presovano makovo ulje je jestivo.
