Mumio, čudesni eliksir u borbi protiv mnogih bolesti

9
4972

mumioMumio zovu starim tajnim oružjem protiv bolesti, nazivaju ga još i planinska krv, planinske suze i slično. Potječe iz Sibira , a može se pronaći u stijenama i pećinama gdje su pčele nekada imale svoja gnijezda prije vise hiljada godina. Najbolje može da se opiše ako kažemo da je mumio – fosilizirani med, vosak i mliječ koji je pod djelovanjem vremena postao mumio. Mumio sadrži rijetke amino kiseline, i posebne mineralne masne kiseline. Izvoz iz rusije je do prije nekoliko godina bio zabranjen jer je tretiran kao nacionalno blago. Mumio je dobar protiv starenja i koristi se kao balzam za mozak i tijelo, a također je i anti zapaljiv, antibiotik, anti reumatik, i može da balansira hormone. Pomaže kod lomova kostiju također i djeluje na leukocite i hemoglobin u krvi.

 

Recepti za mumio

Čuvanje
5 grama mumia u pola litre viskija ili votke sačuvati će ljekovito djelovanje mumia vječno.
3 grama mumia pomiješati sa 250 grama meda i pola kafene kašičice staviti pod jezik prije spavanja je najbolji način da se uzima mumio. Ovaj drevni eliksir prirodnog porijekla do današnjeg dana skrivao mnoge tajne. Od davno se mumio koristio za liječenje najrazličitijih bolesti, pa je onda pao u zaborav, da bi se interes za njega ponovo javio u naše vrijeme. Renesansa mumia kao eliksira započela je u afričkom i arapskom svijetu i na Bliskom i Srednjem Istoku.

 

Njegovi nazivi su različiti, ali i vrlo indikativni. Arapi ga nazivaju “arakul-džaba”, odnosno “gorski znoj”, ili “mumion”. Također je prisutan i naziv “hariz-al-adžesu”, što znači “ono što čuva tijelo”, a zovu ga i jednostavno “tit” u prijevodu vosak. U Perziji je oduvijek prevladavalo ime “mumio” sa značenjem “zaštitnik organizma”. Burmancima je izgledao kao “gorska krv” u orginalu “cao-tun”, Tibetancima kao “planinski sok” ili “bragšun”, a starosjediocima Sibira kao “kameno ulje” ili “ulje iz kamena”. Uzbejci i Kazaci nazivu mumio dodaju i obavezno “asil”, što znaci pravi mumio. Neki autori pokušali su da objasne ime mumio riječima “mumi”, što znači mek kao vosak i “oin” – naziv za iransko selo, gdje je ovaj eliksir pronađen.

 

Klasična istočnjačka medicina dijeli mumio na “mumio saladžidi” – crnu smolastu masu bez mirisa, i “mumio dorobi” – tamno kestenjaste boje i karakterističnog mirisa. Oba se mogu naći u srednjoj Aziji, na preko 2.800 metara nadmorske visine. Mumio se nalazi u rasjelinama i naprslinama stijena, u pećinama pješčano glinastih ili krečnjačkih stijena. Najbogatija mumiom su mjesta obrasla jelovom šumom.

 

U principu, mumio se ne može naći ispod 1.500 metara nadmorske visine i uglavnom je “sakriven” na vrlo nepristupačnim mjestima. Godišnja proizvodnja mumia u srednjoj Aziji je otprilike dvije tone.

 

U narodnoj tradiciji mumio se spominje kao balzam koji ima čudesnu iscjeljujuću moć, a pripisuje mu se i misteriozno porijeklo. Nauka je potvrdila da je ono organsko, a materijal za njegovo obrazovanje mogu biti mikroorganizmi koji se nalaze na tlu, životinje i njihovi eksperimenti, kao i neke vrste biljaka.
Na velikim nadmorskim visinama, gdje je zrak siromašan kisikom, gdje gospodare silni vjetrovi, gdje su temperaturne razlike drastične i gdje se susreće pojačano elektromagnetno zračenje i povišen radioaktivni fon, kao i u suhim i žarkim predjelima, mikroorganizmi koji razlažu organske ostatke nemaju veliko djelovanje. U takvim uslovima se biomase životinjskog ili biljnog porekla, nerazložene, vremenom mumificiraju i polimeriziraju, stvrdnjavaju u nedostatku vlage, ili u njenom prisustvu postaju tečne ili žitke. Najkraća definicija mumia bila bi da je to produkt koji nastaje pod utjecajem fizičko kemijskih prirodnih pojava.

 

Prema mjestu nestanka i vanjskom izgledu razlikuje se nekoliko vrsta mumia, a to su:

– mumio koji nastaje u procesu mumifikacije ili usporenom razlaganju tijela životinja ili insekata
– mumio koji nastaje kao proizvod nižih biljaka, posebno lišajeva
– mumio obrazovan od smole koja se izdvaja iz korijena i stabala četinara, koja se miješa sa zemljom i taloži se po napuklim stijenama, karakterističnog smolastog mirisa i izgleda
– žitka masa dobivena anaerobnim razlaganjem biljaka
– mumio obrazovan od stvrdnutih ekskremenata sitnih životinja i divokoza
– mumio pčelinjeg porijekla, nastao od meda i voska divljih pčela, polimeriziran dugim stajanjem
– mineralni mumio, sa najviših planinskih grebena, gdje nema ni biljaka ni životinja, formiran od minerala, uz djelovanje mikroorganizama

 

Boja mumia varira od crne, preko tamno-mrke do kestenjasto-mrke. Miris mu je karakterističan i rezak, a ukus gorak ili teži ka gorkom. Mumio je djelomično rastvoriv u vodi.
O mumiu su pisali mnogi srednjovjekovni ljekari i svaki od njih je imao svoju hipotezu o njegovom porijeklu i sastavu. Ni do danas nisu potpuno rasvijetljene njegova priroda i nastanak, što otežava njegovo obimnije uvođenje u oficijelnu medicinu i farmakologiju. Spektralna analiza otkrila je u mumiu, zavisno od vrste, između 18 i 25 mikroelemenata, u njemu ima još i aminokiselina, bjelančevinastih spojeva i mnogih drugih tvari.
Upravo zahvaljujući prisutnosti brojnih tvari mineralnog i organskog porekla u ovom prirodnom čudu, mumio se od prapovijesnih vremena koristi kod najtežih prijeloma kostiju i drugih većih oboljenja.
Zanimljiv je način na koji su stari narodi ispitivali kvalitetu mumia (jer se i u prošlosti, kao i danas, dešavalo da se pojave falsifikati). Evo šta je zabilježio jedan istraživač sa puta po srednjoj Aziji.
“Pijetlu ili kokoši prelomila bi se noga nakon čega se uzima 0,5 grama mumia i pomiješa sa uljem crvene ruže. Da bi se ono dobilo, ružine latice se namaču u vodi, odaje im se ulje i sve se pusti da provri. Voda isparava, ostaje ulje koje se procijedi kroz gazu. Dio ove smjese se nakapa pijetlu u grlo, a nevelikim dijelom se premazuje mjesto prijeloma prije nego što se stavi mek povez. Ako pijetlu prelomljene kosti srastu za 24 sata mumio se smatra dobrim, čistim i kvalitetnim. Ponekad se desi da kod živine kost zaraste i za 16-17 sati”.
Osim u svrhu zarastanja kostiju, gdje se smatra neprevaziđenim sredstvom mumio se koristio i za liječenje slabosti želuca i bubrega, srčanih oboljenja, tuberkuloze, astme, upalnih procesa, trovanja otrovima biljnog porekla, šećerne bolesti, rana, čireva i opekotina. O tome svjedoče rukopisi iz drevnih vremena koji su do nas došli iz Indije, srednje Azije, Kine i drugih zemalja. O mumiu su se najpohvalnije izrazili Aristotel, Avicena, Biruni, Arazi i drugi mislioci i ljekari koje povijest pamti po velikoj mudrosti i obrazovanju.
Pjesnici su mumio preporučivali i u najdelikatnijoj od svih bolesti – ljubavnoj patnji, a drevna istočnjačka poslovica kaže da “samo mumio spašava od smrti”.
Bogati putnici i hadžije, kao i trgovci, nikada nisu kretali na put ako prije toga nisu osigurali krupicu mumia za zaštitu od mogućih bolesti. Mumio je u prošlosti korišten i za ubrzavanje regenerativnih procesa u organizmu, za opće jačanje i obnavljanje oslabljenje funkcije perifernih nervnih stabala.
Posle detaljnih i temeljnih analiza, suvremena medicina je potvrdila da prijelomi kostiju srastaju u prosjeku dva puta brže ukoliko se uzima mumio. Osim toga, brojne studije i istraživanja u posljednjih tridesetak godina govore u prilog pozitivnog djelovanja mumia u liječenju bolesti perifernog nervnog sistema, radikulita, neuralgija, teških slučajeva neuralgije nerva trigeminusa, kao i nekih oboljenja centralnog nervnog sistema.

Potvrđeno je i antikoagulativno dejstvo mumia, kao i njegovi pozitivni efekti na funkciju kardiovaskularnog sistema. Ima dokaza da mumio stimulira regenerativne procese kod infarkta miokarada, kao i da ubrzava procese obnavljanja svih mišićnih, koštanih i nervnih tkiva i krvi.

U vidu dopune banjskom liječenju, mumio se odlično pokazao i u terapiji čira na želucu i dvanaestpalčanom crijevu. Kod tromboflebita dubokih vena donjih ekstremiteta koristio se u eksperimentalne svrhe mumio u količini 0,3 grama jednom u toku 10 dana. Ustanovljeno je da su simptomi oboljenja nestajali u potpunosti nakon 8 do 10 dana. Odlični rezultati su postignuti u liječenju paradentoze uz pomoć rastvora mumia.
Iz podataka dobivenih sa Moskovskog medicinskog stomatološkog instituta vidi se da mumio potpomaže korekciju imunog statusa čovjeka kod skrivenih imunodeficitarnih stanja. Bolesnici od infekciono-alergijske bronhijalne astme, kod kojih je otkriven deficit T-sistema imuniteta, dobivali su po 0,15 g mumia dva puta na dan, tokom 15 do 20 dana. Nakon završetka liječenja ustanovljeno je da su se T-ćelije u krvi približile normalnim vrijednostima.
Mada je pred naučnicima još dug proces potpunog izučavanja osobina i svojstva mumia, ono što se o njemu može reci je da spada u eliksire, odnosno biostimulatore prvoga reda. Preporučuje se većini ljudi, ali i pored njegove relativne bezopasnosti, ne savjetuje se osobama koje su sklone krvarenju, hemofilicarima i onima koji imaju povišen krvni pritisak. Predoziranje može dovesti do psihičkog rastrojstva!
Nikome se ne savjetuje samo dijagnosticiranje i samoliječenje, naprotiv neophodno je da se prije svakog uzimanja eliksira posavjetujete sa svojim liječnikom ili liječnikom specijalistom za određenu bolest.
Također je neophodno da preparat koji budete koristili ima oznaku kvaliteta i ispravnosti, s obzirom da se i u ovom slučaju, kao i uvijek kada je riječ o eliksirima i balzamima, mogu pojaviti razni falsifikati.