Kaže se da čovjek u starosti podjetinji. To je zato što stariji čovjek sve više zaboravlja ono što se upravo dogodilo, ali se vrlo dobro sjeća događaja iz svoga djetinjstva ili mladosti.
On neće znati što je jučer jeo, ili kako je proveo dan, ali će do pojedinosti opisati svoj doživljaj prije trideset i više godina. Ta staračka zaboravljivost nije kod svih jednaka. Ako je jako izražena, čovjek će imati velike smetnje u zajedničkom životu – obitelji, a naročito u radnoj sredini.
To su posljedice skleroze krvnih žila u mozgu, pa nije rijeć o posebnoj bolesti, iako nekada znakovi zaboravljivosti, smetenosti ponašanja mogu dati sliku duševne bolesti.
U starosti se mogu javljati i neke duševne bolesti koje naglo dovode do popuštanja pamćenja i raspada ličnosti. Tada se sve jače očituje nesposobnost tih ljudi da ravnopravno rade i žive u određenoj sredini. Oni su izgubljeni. Podsjećajući ih na njihove pogreške, mi pojačavamo njihov osjećaj nesposobnosti. Potreban je savjet psihijatra.
Ima vrlo starih ljudi koji su sasvim svježi i duševno sposobni. Starost ne znači uvijek raspad duševnoga života. Zato na starije osobe ne treba gledati kao na preživjele ličnosti koje više ne mogu kontrolirati što govore.
Ako i imaju smetnje pamćenja, njihovo rasuđivanje može biti i te kako živo i vrijedno. Dok mlada osoba ima zanos, starija poseduje kritičnost. Pamćenje nije isto što i mudrost, koja se stiče drugim načinima. Zato se kaže da su stariji mudriji od mladih. Staračke bolesti koje dovode do poremećaja pamćenja i rasuđivanja valja liječiti, ali staračku mudrost moramo cijeniti i poštovati.