Gledajući brojne filmove, mogli ste da čujete i riječ “suši”. Vidjeli ste da je u pitanju nešto što se jede, ali ne znate točno što. E, pa, u pitanju je japanski specijalitet od pirinča u koji je “upakovana” presovana riba. U početku su puštani da zajedno fermentišu, pa je riba izazivala otpuštanje mliječne kiseline iz pirinča, koji ju je ukiselio u vidu turšije. Ovaj postupak otkriven je još u sedmom vijeku! Prvih vjekova svoje historije, pravljenje sušija je trajalo između dva mjeseca i godinu dana, ali su kasnije otkriveni postupci za njegovo ubrzanje. U 17. vijeku je u cijeli proces u te svrhe uvedeno posebno sirće (takođe dobivano od pirinča), koje je ujedno i poboljšalo ukus sušiju. Ipak starinsko dugo kišeljenje zadržano je i u 19. vijeku. Početkom tog vijeka uveden je novi postupak – počela se koristiti svježe isječena presana riba sa zakišeljenim pirinčem, a pripremana je direktno pred očima mušterija, na njihovom stolu.
Time je uvedena nova vrsta (može se reći i moda) serviranja svježih lakih obroka, što je bilo i vrlo brzo, pa su mjesta gdje se to radilo bila preteče restorana brze hrane ali, za razliku od današnjih brzih restorana u prošlosti su servirana zdrava jela. U 20. vijeku suši je doživio još jednu transformaciju, a njegovo pripremanje postalo je čak vrsta umjetnosti. Naravno, kao i većina stvari koje nam stižu iz Japana, i ova je podrazumijevala da suši mogu pripremati samo osobe s najmanje desetogodišnjom praksom(!) i dokazanom vještinom.
Najpoznatije vrste su: nigri suši (oblikovan rukama), oši suši (presovani) i maki suši (rolovani). Međusobno se razlikuju uglavnom po sastojcima i prilikama u kojima se serviraju. Neki znalci tvrde da nije u redu, a što se često čini, asocirati suši s presanim plodovima mora, jer je tada u pitanju sašimi. Kako smo već naveli, mnogo je tipova sušija, u zavisnosti od toga kako se prave (od toga zavisi i kako se serviraju), ali svi podrazumijevaju određenu opremu. Za početak, važan je izuzetno oštar nož (pravi se zove bento, ali će poslužiti i bilo koji drugi dovoljno oštar), a potreban je i podmetač od bambusove trske za rolovanje sušija (zove se makisu), mada će, u našim uslovima, poslužiti i salvet ili masna hartija. Za raspoređivanje pirinča potrebna je drvena kašika (zgodnije je nego da se to čini rukama, pošto se pirinač lijepi), a može se koristiti i drvena ili plastična lopatica. Za sve vrste sušija potreban je nerafinirani pirinač, nikako instant ili integralni, koji se priprema na poseban način, a potrebno je da bude malo tvrđi nego za druga jela, i smatra se da je potrebna šolja za svaku rolnicu, kao i nori (pločice od presovanih algi), po ukusu senf s hrenom (vasabi), sjeckani đumbir (zvani gari ili šoga), sjeckani korijen dajkona (japanske rotkve), sirće za suši (su), krastavac, zreli avokado, fileti sušenog bakalara, miješana turšija, začini za pečenje, sušene japanske tikvice, pečurke, sos od soje za umakanje sušija. Sirće za suši može se pripremiti od trećine šolje bijelog sirćeta, dvije kašićice šećera i kašićice i po soli, koje se stavi da vrije dok se sve ne otopi.
Rolovani suši
Pored pirinča i norija, potrebni su fileti tunjevine, krastavac, ili avokado, ili pečurke, može suhe šiitake, i začini po ukusu. Pirinač se ispira toliko puta dok voda ne postane potpuno prozirna a zatim se ubaci u kipuću vodu (na šolju pirinča računa se šolja vode) i pusti da vrije minut, a potom poklopi i kuha dvadesetak minuta. Treba da odstoji još deset minuta sklonjen s vatre, pa mu dodati šolju sirćeta za suši. Pločice norija raširiti po stolu, ravnomjerno prekriti pirinčem, ne u debelom sloju, ostavljajući prostor s krajeva, pa poredati filete, začine po želji i krastavac ili avokado sječen po dužini ili namočene šiitake pečurke. Ivice norija nakvasiti mlakom vodom da omekšaju, a zatim čvrsto umotati u roladu. Isjeći suši na tanke kriške i služiti po šest. Mogu se umakati u sos od soje.
