Logopedi disleksiju ne gledaju kao bolest nego kao stanje u kojem se osoba nalazi. Disleksija je prema njihovoj definiciji cijeloživotno stanje, totalno drugačiji način na koji mozak obrađuje jezične informacije.
Disleksija je neugodno iskustvo za čak 5 do 8 posto učenika, a radi se neobičnom načinu obrade informacije koje u okolini rezultiraju kao neznanje u čitanju. Mladi ljudi često pate u životu zbog disleksije a da uopće nisu svjesni svog problema. Oni jednostavno misle da ne znaju čitati a u biti se radi o tome da njihov mozak od slova i riječi pravi sasvim nova slova i druge riječi koje te osobe i izgovore.
Kao primjer, osoba sa disleksijom prilikom čitanja umjesto slova ‘p’ može pročitati slovo ‘b’ a da toga uopće nije svjesna. Ovako se prilikom čitanja od jedne riječi može stvoriti potpuno nova riječ, koja u kontekstu ne tvori smislenu rečenicu, no ipak osoba koja čita sporni tekst nije svjesna učinjenih pogrešaka.
Najveci problem je sto ucitelji ne prepoznaju te simptome pa smatraju djecu poglupom, a ni samim roditeljima nije jasno do cega je. Nema kvalitetnog nadzora u skolama, pedagoga niti ista slicno, zalosno