Nazivi biljke

Familija: Lycopodiaceae
Narodni: Crvotočina
Latinski: Lycopodium clavatum
Ljekarski: Lycopodii sporae
Engleski: Club moss
Njemački: Keulenbarlapp
Talijanski: Licopodio
Francuski: Le lycopode

Nalazište:

Raste u svijetlim šumama brdskih područja, na šumskim livadama, pjeskovitim obroncima, među četinarima i pod grmovima.

Opis:

Stabljika ove trajne, puzave biljke duga je i do 1 m, račvasto je razgranata, obrasla sitnim zelenim, gustim, zašiljenim listićima, mekanim, sličnim mahovini. Ogranci nose na vrhu po 2 klasa, s 2 kraka poput vilice. To su trusnice, iz kojih izlazi kao sumpor svjetložuti prah što prianja uz predmete i pliva na vodi, bez okusa je i bez mirisa, pa se njime omataju pi1ule da se međusobno ne slijepe. Lako se zapali i naglo izgori.

Sadrži:

50% masnog ulja, zelenožute boje, ugodna mirisa, ljutog i gorkog okusa, a sastoji se od glicerida likopodium-oleinske i miristinske kiseline, zatim oko 20% polimeriziranog terpena sporonina, 3% šećera, fitosterol, vosak, dušične spojeve i nešto alkaloida.

Bere se:

Cvate u srpnju i kolovozu, a bere se nešto prije dozrijevanja. Suši se na tavanu, pa se jakim tresenjem odstrane spore, koje se triput prosiju da se dobije čisti prah.

Pripremanje lijeka, primjena i djelovanje:

Prašak služi za posipavanje rana. Prikladan je za zaštitu kože male djece od nagrizanja rnokraće, jer se ne zgruda i ne zalijepi na rane, a voda prelazi preko njega. Neki kuhaju čitavu biljku protiv bolesti mjehura, uretre, pa i protiv proljeva. Tinktura likapodija homeopatski je lijek za bubrege i mokraćni mjehur. Zbog opasnosti nekih poremećaja ne valja uzimati veće količine. Kod bolesti jetre uzima se 2-4 g praha s mlijekom, triput dnevno. Prah se primjenjuje i kod padavice, hripavca, intertriga, psorijaze, vlažnih lišaja i još nekih kožnih bolesti.