Opis biljke: ariš je jedino crnogorično drvo što svake godine gubi listove, tj. iglice. Drvo je visoko od 20 do 40 metara, s tankim pognutim granama, crveno-smeđom ispucanom korom i šiljastom krošnjom. Fine i mekane iglice rastu zasebno na dugim i tankim izdancima u kiticama po dvadeset do šezdeset u broju, koje u jesen otpadaju. Ariš je jednodomna biljka koje se crveni, mirisavi ženski cvjetovi razvijaju u male šišarice. Kora, smola i iglice imaju balzamičan miris, nalik na limun. Smola ima miris na balzam, a ukus poput terpentina.
Stanište: ariš ponajbolje uspijeva u planinama, a često sačinjava goleme šumske prostore. Brzo raste i zbog toga se sadi i uzgaja.
Ljekoviti dio biljke: za lijek se skupljaju zeleni češeri u proljeće i početkom leta, iglice tijekom cijele godine, a smola i kora u jesen.
Ljekovito djelovanje: iglice i mladi češeri koriste se za pripremanje uvarka, za kupku u liječenju nervno rastrojenih bolesnika, rekonvalescenata i jako slabih osoba. Isto tako, iglice i kora koriste se za pripremanje obloga za liječenje upaljenih rana, prignječenosti i čireva. Čaj pripremljen od kore ariša tjera na mokrenje, liječi vodenu bolest u početku, žuticu, reumu u zglobovima, osip i čireve. Smola pripremljena s vinom i medom čisti začepljenu jetru, drobi i lagano odvaja pijesak i kamenje iz žuči, bubrega i mokraćnog mjehura, a kod upale grla koristi se za grgljanje.