Mineralne ili neorganske materije su nezamjenljivi sastojci hrane. Nemaju energetsku vrijednost, ali ipak učestvuju u životno važnim procesima u organizmu čovjeka: izgradnji kostiju, održavanju kiselo-bazne ravnoteže, sastava krvi, normalizaciji razmjene vode i soli, radu nervnog sistema. U zavisnosti od njihove količine u organizmu, dijele se na makroelemente (kalcij, fosfor, magnezij, željezo, kalij, natrij, klor, sumpor, čija se količina izražava u gramima), mikroelemente (jod, fluor, bakar, kobalt, mangan, cink, hrom, selen i drugi, čija se količina izražava u miligramima ili dijelovima miligrama) i elemente u tragovima (zlato, radij, živa i drugi, kojih ima u zanemarljivo malim količinama, ali ipak imaju visoku biološku aktivnost). Jedan od mikroelemenata čija je uloga u organizmu postala jasna slučajno, i to tek sedamdesetih godina prošlog vijeka, je mangan.
Prilikom proučavanja metabolizma vitamina K u organizmu naušnici su slučajno ustanovili čime se manifestira nedostatak mangana u ishrani. Naime, jednom ispitaniku nisu ga dodavali u poseban način ishrane kojim su ispitivali metabolizam vitamina K, i zaključili da je on, posle 17 tjedana, koliko je istraživanje trajalo, dobio laki osip, kosa mu je od crne postala žućkasta i rasla je mnogo sporije, kao i nokti i brada, patio je od napada povraćanja i mučnine, snizio mu se nivo triglicerida u krvi i oslabio je.
Tako se došlo do zaključka da je organizmu mangan neophodan radi pravilnog metabolizma masnoća, za izgradnju kostiju, vezivnih tkiva, za proizvodnju energije, sintezu holesterina i nukleotida (DNK), neophodnih svakoj živoj ćeliji za dijeljenje. On se u organizmu pretežno nalazi u ćelijama jetre, pankreasa, bubrega i kostiju. Smatra se da se uravnoteženom ishranom unosi dovoljno mangana, a potrebe se kreću oko dva do pet miligrama dnevno. Ima ga u integralnim žitaricama, voću, zelenom povrću (posebno špinatu), suhom bobičastom voću (prije svega borovnicama i kupinama), čaju, đumbiru i karanfiliću. S obzirom na to da postoji veza između mangana i željeza, može se desiti da se kod onih kod kojih dođe do deficita željeza u organizmu (krvi), usvaja više mangana, uz mogućnost intoksikacije. S druge strane, ako je organizam “preopterećen” željezom, mogućnost usvajanja mangana se smanjuje, što može dovesti do njegovog nedostatka. Simptomi, pored već spomenutih iz eksperimenta, su i krhkost kostiju, netolerancija prema šećeru, visok nivo kolesterola, degeneracija spolnih žlijezda. Na intoksikaciju manganom ukazat će gubitak apetita, halucinacije, smanjenje sposobnosti procjene situacije i zaboravnost, pospanost i bolovi u mišićima.
